Zakazali su sastanak preko DRUŠTVENE MREŽE: "Samo sam ga obavestila da sam JAKO RUŽNA, kako ne bi pobegao ODMAH"

K.Ć. Vesti 26.04.2022 16:44 0

Kasija je na internetu objavila da traži nekoga ko bi sa njom prošetao. Ukratko je napisala da je u invalidskim kolicima, ali nije ulazila u detalje svoje bolesti. Nije je bilo briga ko će se javiti. Slavek je odgovorio na njen zahtev. "On uopšte nije bio moj tip", seća se ona. Ovaj susret je, međutim, postao početak jedne prelepe ljubavi

Zakazali su sastanak preko DRUŠTVENE MREŽE: "Samo sam ga obavestila da sam JAKO RUŽNA, kako ne bi pobegao ODMAH"

Printscreen/Facebook

Na Instagramu objavljuju video snimke kako zajedno plešu. Ona je u invalidskim kolicima, u elegantnoj haljini i visokim potpeticama, jer, kao i svaka žena, želi da se oseća posebno i želi da muškarac njenog života izgleda oduševljeno. Kasia za sebe kaže da je ružna. Ona je jedina u Poljskoj koja pati od Džonsonovog sindroma u tako teškom stanju, koje je povezano sa urođenom osteoporozom koja izaziva vrlo lomljive kosti i paralizu leve strane tela sa paralizom nerva lica. Na levoj strani ima mali bubreg, slomljeno plućno krilo, kosa joj ne raste, ne vidi kroz levo oko. Kada je kao dete učila da hoda, sve vreme je plakala i bunila se protiv ove aktivnosti. U to vreme niko nije znao da je, kad god je pokušala da ustane, "pukla", a život joj je od samog početka pratio strašan bol.

I iako je nekoliko godina uspevala da se kreće na štakama, do 17. godine već je sela u invalidska kolica. Danas ceo dan provodi u ortopedskom korzetu jer joj kičma nije čvrsta. Osim toga, devet godina se bori sa malignim rakom štitne žlezde.

"Sanjala sam o ljubavi, kao i svaki tinejdžer"

Međutim, ako bismo se usredsredili samo na Kasijinu bolest, njen život bi svakako bio niz velikih patnji i tuge. Međutim, bolest nije odredila njen svakodnevni život. Išla je u školu, položila maturu.

- Naravno da je moj život uvek bio zaštićeniji., ali zahvaljujući svojoj bolesti, vrlo brzo sam počela da se osamostaljujem. Majka me je odgajala sama. Tokom rehabilitacionih kampova često nisam mogla da računam na njenu negu, jer je morala da radi. Tada sam kao šestogodišnjakinja, uprkos tome što sam imala jednu efikasnu ruku, prala svoju odeću, oblačila se i spremala sebi neke osnovne obroke - rekla je ova hrabra devojka.

Ljubav? Kasija je sanjala o ljubavi kao i svaki tinejdžer. U ovim godinama, kako kaže, malo se zna o ovom osećanju. Bilo je teško voleti je .

- Pobunila sam se, bilo je mnogo besa u meni. Stalno sam se pitala zašto sam tako ružna, tako iskrivljena, slomljena. Zašto sve moje drugarice idu na sastanke , a svi me tretiraju samo kao bolesnu, a ne kao devojku ili ženu. Sa godinama, međutim, sazrite. Počela sam da gledam na sebe drugačije i primetila sam da i muškarci na mene gledaju drugačije. Ono što se isprva činilo problemom prestalo je da bude važno.

"Naša prva šetnja je bila pet sati, postali smo prijatelji"

- To je trebalo da bude kratka šetnja. Kasija nije mislila da možete biti čak pet sati po nasipu Visle u varšavskom okrugu Białołeka - rekao je Slavek.

- Bila sam odvojena od ljudi i osećala sam se veoma usamljeno . Postavila sam oglas na internetu da tražim nekoga da ide sa mnom u šetnju. Nisam više nezavisna osoba, pa čak i kada sam napolju, neko mora da me izvede i gurne kolica. Nije mi bilo važno ko se javio, da li je to žena ili muškarac, mlad ili star. Stavek je rekao, rekavši da radi po ceo dan, popodne nema mnogo aktivnosti, pa bi bio srećan da zakaže termin i izađe sa mnom. Nisam mu rekla detalje svoje bolesti, samo sam ga obavestila da sam ružna kako ne bi pobegao kad me vidi. Nisam pitala za godine, za bilo šta, bili smo potpuno nepoznati jedno drugom - rekla je Kasija.

Zakazali su sastanak preko DRUŠTVENE MREŽE:

Printscreen/Facebook

 

 

Slavek se seća da je, kada je prvi put video Kasiju, razmišljao samo o tome da li će to moći da uradi, da li će je povrediti tokom šetnje ili će da ispadne iz kolica. - Beskrajno smo hodali i razgovarali, a Slavek mi je video samo leđa ... Možda je to dobro - smeje se Kasija.

Međutim, Kasijina majka nije bila veoma zabrinuta. - Telefon mi je bio isključen. Moja majka je znala da idem u šetnju sa strancem kojeg sam upoznala na internetu . A kad sam se vratila, skočila je na mene jer se uplašila da mi se nešto nije dogodilo - ispričala je.

"Bili smo različiti, nisam razmišljala o Slaveku kao dečku"

To je trebalo da bude prijateljstvo. Kasija i Słavek upoznali su se i nisu bili samo u toj jednoj šetnji, već su i provodili sve više vremena zajedno u njenoj kući. - Slavek je mogao da završi svoj posao do 20:00 časova, a sa drugog kraja Varšave mogao je da dođe kod mene bar na pola sata. Dugo nisam razmišljala o njemu kao o kandidatu za partnera. Slavek uopšte nije bio moj tip - radnik, sa čizmama, minđušama, dugom kosom. Bili smo različiti - ja volim ružičastu, on je crnu, ja volim meso, on je povrće - seća se Kasija. I iz tog razloga nije krila od Slaveka koliko joj je pomoći potrebno.

- Sećam se da sam morala u toalet. Obično bih se verovatno sama to uradila ili bi mamu zvala, ali sa Slavekom sam se osećala tako prijatno da sam ga zamolila za pomoć. Pomislila sam da će ga ovo ili privući ili će pobeći. U svakom slučaju, od početka sam mu iskreno pričala o svojoj bolesti, a on se pokazao kao vrlo zaštitnički nastrojen - otkrila je ona.

Slavek priznaje da je faza zaljubljivanja u njegovom slučaju došla brzo. - Volim Kasiju zbog toga što je vedra osoba, zbog smisla za humor, karaktera, zbog činjenice da za nju ništa nije nemoguće, uvek će pronaći rešenje - kaže on.

Brzo su odlučili da žive zajedno. - Bilo je teško zamisliti apstraktne vizije o zajedničkoj budućnosti. Stavili smo sve na jednan papir, ne želeći da gubimo vreme i pretpostavljajući da ćemo uspeti ili ne. Nisam znala da li će Slavek nakon mesec dana reći da mu je dosta i da se neće nositi sa situacijom da se neće umoriti od pravljenja doručka, ručka i večere, čišćenja i odlaska u toalet sa mnom - kaže Kasija.

Imali su sreće - našli su stan za iznajmljivanje u istom kvartu u kome živi Kasijina majka. To je mnogo pojednostavilo, pogotovo što je Slavek radio do 18. ili čak 19. časova, ali se pokazalo i kao teret. - U stvari, trebala mi je dadilja za ceo dan, a i sami smo imali malo prilika da provedemo vreme zajedno. Tada je Slavek odlučio da radi od kuće. Ja sam računarski tehničar, IT stručnjak, pa su se naši profesionalni svetovi sreli - rekla je ona.

Kako izgleda njihov dan? Slavek ustaje pre sedam, izlazi sa svojim psom. Po povratku, pomaže Kasiji u toaletu, oblači joj korzet, oblači je. On sprema doručak, daje joj lekove i u devet sati svi sedaju da rade. Nakon nekoliko sati, sledi druga runda lekova koje Kasija mora da popije, vreme za toalet, što znači skidanje i oblačenje korzeta. - Kad imam trenutak, pokušavam da malo počistim stan, pokupim prašinu, očistim kupatilo. U 15 časova Kasija ide na spavanje tri sata bez korzeta, mora da se odmori. U 19 sati Slavek završava svoj posao i tada je vreme samo za njih. Izlaze u šetnju, na picu. - Ponekad je poseta Mc'Donald's -u dovoljna da se osećate bolje i izađete iz dnevne rutine - smeje se Kasia.

Da li je ovo ljubav za ceo život? - Da. Ovo je vrlo zrela ljubav. Prihvatanje ljubavi, pune razumevanja, blagosti, intimnosti, iako danas u njoj nema se*sa. Mnogi ljudi nas pitaju o ovom pitanju. Nažalost, moje trenutno zdravstveno stanje nas je nateralo da izbacimo ovo područje iz glave. Samo što danas znamo da se intimnost ne može nužno izgraditi kroz se*s. Ispostavilo se da se*sualna telesnost možda neko vreme ne postoji, ali to nas ne čini da se osećamo siromašnijima u našoj vezi, da u njoj nešto nedostaje. Ušli smo u to zajedno i vrlo svesno - kaže Kasia.

BONUS VIDEO

 

Komentari (0)
Loading