Žene u HAREMU su se borile za egzistenciju: Ova stroga pravila morala da se POŠTUJU, a mala greška je dovodila i do SMRTI konkubina!

K.Ć Vesti 14.03.2022 15:15 0

Haremi - prefinjena zadovoljstva, suština ljubavi, kulturna raznolikost u svetu bajke

Žene u HAREMU su se borile za egzistenciju: Ova stroga pravila morala da se POŠTUJU, a mala greška je dovodila i do SMRTI konkubina!

Shutterstock

Ovakvu poetsku sliku ovih mesta Evropljani su izvukli iz „Priče o hiljadu i jedne noći”. Realisti su ih smatrali kraljevskim bordelima, gde su hiljade žena držane kao u zlatnim kavezima. Njihov zadatak je bio da obezbede kontinuitet dinastije.

Haremi, ili umetnost ljubavi u borbi za uticaj

Prvi haremi su se mogli naći u starom Egiptu, ali tek u Osmanskom carstvu oni su zaista procvetali u obliku koji poznajemo iz istorijskih izveštaja. Kao i u manastirima, i ovde su bila na snazi stroga pravila, a njima je upravljalo osoblje od poverenja.

Harem mesto borbe za uticaj

Tokom vršenja vlasti sultana Sulejmana Veličanstvenog u godinama 1494-1566, harem je postao prava institucija i potpuno autonomna država u državi. Ovako privilegovan položaj, a ujedno i moć, ova institucija je stekla zahvaljujući zalaganju njegove četvrte i jedine legitimne supruge Rokselane, poznate i kao Hurem. Prema nekim izvorima, bila je ćerka pravoslavnog duhovnika, zarobljen od Tatara tokom njihove invazije na Galiciju. Njeno pravo ime je bilo Aleksandra/Anastazja Lisovska i bila je poznata po svojoj izuzetnoj lepoti. Zbog svog šarma smeštena je u sultanov harem u Istanbulu, brzo je osvojila poverenje evnuha koji je njime upravljao, kao i Sulejmanove majke.

Sledeći korak u njenoj karijeri bila je spavaća soba samog sultana, a kasnije i status njegove žene. Od tog trenutka poznati harem je pretvoren u instituciju koja je u narednih petnaestak decenija imala presudan uticaj na politiku Osmanskog carstva.

Žene u HAREMU su se borile za egzistenciju: Ova stroga pravila morala da se POŠTUJU, a mala greška je dovodila i do SMRTI konkubina!

Shutterstock

 

Harem je postao mesto borbe za uticaj na dvoru, a sama Rokselana je imala veliki uticaj na spoljnu politiku koju je vodio sultan, uključujući odnose između Osmanskog carstva i Republike Poljske. Sačuvana su dva rukom pisana pisma poljskom kralju Žigmuntu II Avgustu. Ambasadori iz cele Evrope tražili su njenu podršku i slali poklone.

Najstariji su preneli umetnost ljubavi na mlađe

Ali vratimo se organizaciji ove gigantske, hijerarhijske strukture. Žene koje su držane u haremu dolazile su najčešće sa Kavkaza i Rusije, zarobljene tokom ratova (Sulejman je vodio brojne ratove, zbog čega je značajno proširio teritoriju svog carstva) ili prodavane od strane porodica na pijacama roblja. Ni jedna od ovih žena nije smela da bude muslimanka, jer pod vlašću Osmanlija osoba ove vere nisu mogle da robuju.

Žene su morale da budu sposobne da plešu ili pevaju. Harem je bio i svojevrsna škola u kojoj su učili turski jezik, šivenje, kuvanje, ali i istoriju, geografiju, učili poeziju, usavršavali se u plesu, učile da pevaju. Najstarije su mlađima prenosile umetnost ljubavi i pravila ponašanja prema sultanu, u čijem prisustvu su morali da šapuću i komuniciraju pomoću gestova. Dok je muška homoseksualnost bila zabranjena i kažnjavana, lezbejsko ponašanje je tolerisano kao oblik seksualne inicijacije.

Brakovi i porodični život mormona. U njihovim pravilima nema kompromisa

Žene su bile vlasništvo sultana, ali su neke od njih, nakon punoletstva, smele da napuste harem udajom za oficire carstva. To se nije odnosilo na miljenice i konkubine, majke sina sultanovog naslednika, koje su bile osuđene da ceo život provedu u haremu.

Žene u HAREMU su se borile za egzistenciju: Ova stroga pravila morala da se POŠTUJU, a mala greška je dovodila i do SMRTI konkubina!

Shutterstock

 

Hijerarhija žena u haremu

Harem je prvenstveno bio mesto gde su živele i živele vladareve zvanične konkubine, zajedno sa ženama koje su, svojom ili iznuđenom voljom, bile tu da mu služe. Neke žene su same odlučile da se pridruže haremu, nadajući se da će napraviti karijeru. Prvo su morale da mu daju potomke, drugo da znaju da ga zabave (da igraju, pevaju i udovoljavaju mu u krevetu).

Na vrhu hijerarhije stajala je Majka, ili Sultan Valide („valide“ na turskom, majka) ili majka sultana. Ona je napuštala hatem jedino nakon smrti sultana. Posle nje u hijerarhiji su bile zvanične supruge sultana (četiri, prema islamskom zakonu):

  • Bas Haseki - poznata i kao Bas Kadin Efendi, odnosno prva žena, majka prestolonaslednika
  • Haseki Sultan - takođe zvana Kadin Efendi, majka potencijalnih prestolonaslednika (nije mogla da se ponovo uda nakon smrti sultana i morala je da napusti harem nakon smrti svojih sinova)
  • Haseki Kadin - majka kćeri (bilo joj je dozvoljeno da se ponovo uda nakon smrti sultana)

U hijerarhiji su ih pratile sve žene koje nisu bile muslimanke, tj.

  • Konkubine (hassodalik), poznate i kao srećne žene (ikbal), koje bi, ako bi rodile dete, mogle da se udaju
  • Primećeni (gozde) - oni koji su završili haremsku školu

Njegovim budžetom upravljao je računovođa harema Bas Hazinedar Usta. Imala je veliku moć u organizovanju života u haremu - učenice su učile muziku, učile da pevaju, plešu, poeziju, učile tajne umetnosti ljubavi, učile turski i persijski. Većina ih je bila za žene oficira ili oficira carstva. Na kraju lestvice bili su evnusi i sluge.

Ne može se zanemariti uloga Velikog evnuha, od koje je mnogo zavisilo. On je bio taj koji je bio odgovoran za održavanje reda i harmonije u haremu. Brinuo se da ne bude svađa između žena i konkubina oko nasledstva prestola, kao ni rivalstva oko budućnosti njihovog sina. Veliki evnuh je izabran među crnim robovima, zbog boje kože i zato što muslimanu nije bilo dozvoljeno da bude kastriran.

Evnusi su bili muškarci koji su bili izuzetno čvrsti fizički. Kandidati za ovu funkciju umirali su od posledica brojnih komplikacija nakon sprovedenih postupaka kastracije. Oni su takođe bili odgovorni za obrazovanje muških naslednika prestola. Učili su ih umetnostima i manirima i nadgledali njihov napredak u umetnosti .

Iza zidova modernog harema

Harem, što bukvalno znači „zatvoreno mesto“, u stvari je zatvor, mesto gde se zatvorene žene bore za svoj i položaj svog sina. Borite se za život, borite se za vlast. Borba biti ili ne biti. Imajte uticaj na budućnost ili budite bespomoćno oruđe, instrument, igračka u rukama sultana i njegovih nadzornika.

Žene u HAREMU su se borile za egzistenciju: Ova stroga pravila morala da se POŠTUJU, a mala greška je dovodila i do SMRTI konkubina!

Shutterstock

 

U očima Evropljanina, međutim, harem ostaje oaza zadovoljstva i blagostanja koja po zakonu pripada sultanu. Drugačije je za žene koje su iskusile njegove čari. I to ne u tako dalekim vremenima od onih o kojima se ovde govori.

"Religija je bila zadovoljstvo, a Bog je bio sultan"

Sasvim drugačiji period svog ropstva podseća Deniz Zintgraf, švajcarska državljanka, koja je podlegla ličnom šarmu saudijskog šeika. Počela je da radi kao nastavnica francuskog jezika njegovog unuka. Za dve godine postala je njegova faktička robinja – baš kao i 200 drugih žitelja njegovog sela, a u stvari harem, čiji zidovi nisu smeli da napuste bez njegovog pristanka.

Smatrala je da je ovaj period obogatio njenu ličnost. Otkrila je svoje pravo ja i osetila unutrašnji mir. Svog gospodara je ocenila kao visoko kulturnu, prijateljsku i toplu ličnost. Bila je oduševljena atmosferom u haremu, a posebno druženjem žena u njemu. Sve je to opisala u svojoj knjizi "Harem. Provela sam dve godine u haremu hiljadu i jedne noći" (izdavačka kuća Favre).

Svoje divljenje instituciji harema izrazio je i italijanski pisac Edmondo De Amicis u svojim „Recits de Constantinople” („Priče iz Carigrada”) objavljenim 1883. godine, u kojima je pisao o sultanovom haremu: „. Teofil Gotje je, s druge strane, verovao da harem predstavlja velike erotske fantazije čoveka zapadne civilizacije.

Jednostavnost i uzajamna ljubaznost

U haremu Topkapi, koji svake godine poseti hiljade turista iz celog sveta, živelo je dve hiljade ljudi (miljenica, čuvara i sluge). Ovo daje ideju o veličini institucije. 

Ubičini, autor dela pod naslovom „Turska sadašnjost“, objavljena 1855. godine, koja je dočekala zakupce ovog harema u azijskom delu Bosfora, idući pod jakom pratnjom do sultanove letnje rezidencije. Citiramo njegove reči iz ove knjige: „Imao sam vremena da krišom vidim njihova lica i figure. Neke od njih su bile izuzetne, čak i besprekorne lepote: bela koža, vitke, savršeno proporcionalna figura, oči ukrašene dugim trepavicama, zubi besprekorno beli." .

Neprocenjiv izvor informacija o životu iza zidina harema su memoari Lejli Hanun, ćerke ličnog lekara poslednjeg sultana, koja je živela u haremu do njegove likvidacije 1909. godine, uključena u kolektivno delo pod nadzorom g. Sofie Basč pod naslovom „Carski harem devetnaestog veka“ (prvi put objavljen 1925). Iako je poslednjeg sultana, Mehmeta VI, Ataturk zbacio sa prestola 1922. godine, harem je okončan 1909. U njemu je tada bilo 370 žena i 127 evnuha.

Prema Lejli Hanun, u haremu je „vladala jednostavnost i uzajamna ljubaznost“. Neki od njegovih stanovnika imali su sreće i pronašli su porodice koje su došle sa Kavkaza da ih pronađu. Drugi su završili u haremima prinčeva, dok su najstariji bili očajni što ih više niko ne želi.

Iza kulisa nastajanja "Bajke iz hiljadu i jedne noći"

Kao i svaki zatvor, i sultanov harem je imao svoje izbeglice.

Podstaknuti prijateljicom Marsel Šumlanska-Vajsen, ćerkom profesora klavira, 8. januara beže iz harema. Obučene u evropski stil, ponele su francuska dokumenta koja im je obezbedila pomenuta Marsel. Odlaze do stanice u Sirkečiju i ukrcavaju se u voz koji će preći 3.200 kilometara i odvesti ih do Pariza. Jedna od begunaca bila je 20-godišnja Zenour, a druga njena 18-godišnja sestra Nurije, koja je priznala da je godinama sanjala o ovom trenutku. Imala je mali pištolj sa sobom, jer je bila odlučna da se ubije radije nego da se vrati u harem ako se otkrije njihov identitet.

Šeherezada

Šeherezada je glavni lik uvodne priče iz Hiljadu i jedne noći. Ona je vezirova kći koja se udaje za okrutnog i nevoljenog vladara Šahrijarha. On je bio oženjen, međutim žena ga je prevarila sa robom, što je teško podneo. Preljubnike je kaznio smrću, ali time nije njegova sramota i bol mogla biti utešena, te je naredio svom veziru, da mu svaku noć dovede novu nevinu devojku. Tri godine u njegovu raskošnu palatu svaku noć su se dovodile najlepše device iz Bagdada, koje su ranom zorom bile ubijane. Kako je vezir i sam imao dve prelepe kćeri Šeherezadu i Dunjazu, počele su ga moriti teške brige, jer je sve teže nalazio mlade devojke, koje su roditelji nastojali sakriti pod svaku cenu.

Prelepa i mudra vezirova kći Šeherezada, znala je da će doći i ona na red. No, nije se htela kao ostale devojke prepustiti sudbini i završiti život na tako mizeran način. Vrlo rečita i učena, smislila je način kako će ostati živa, a u isto vreme i očarati najmoćnijeg i najokrutnijeg vladara.

Na predlog sestre Dunjaze, Šeherezada je odlučila da ispriča kralju priču. Kralj je ležao budan i slušao sa strahopoštovanjem Šeherezadinu prvu priču. Noć je prolazila, a Šeherezada je stala sa pripovedanjem na sredini priče. Kralj ju je zamolio da završi, ali Šeherezada je rekla da nema vremena, jer je već svanulo. Dakle, kralj je poštedeo njen život na jedan dan da završi priču sledeće noći. Sledeće noći, Šeherezada je završila priču, a zatim je započela drugu, uzbudljiviju priču, koju je ponovo zaustavila na polovini. Ponovo, kralj je poštedeo njen život još jedan dan kako bi mogla završiti drugu priču.

To je trajalo hiljadu i jednu noć. U tom periodu ona je uticala na kralja, njegovo ponašanje i razmišljanje i rodila mu tri sina. Nakon hiljadu i jedne noći, ona mu je rekla da nema više priča, ali kralj ju je ostavio u životu i učino ju svojom stalnom saputnicom.

Komentari (0)
Loading